Pri samom spomenu na Vražji ili kako ga domaćini zovu Vrajži prolaz, odmah se prisjetimo jednog od krugova pakla poznatog renesansnog pjesnika Dantea Alighieria i njegove Božanstvene komedije. Rekli bismo čak da ga je upravo ta uska sutjeska podno Skrada, duga oko 800 metara i široka oko 2 metra, inspirirala da napiše jedno od najpoznatijih djela. No ipak, Dante je živio 500-ak godina prije nego što se područje Zelenog vira, u kojem se nalazi Vražji prolaz, prvi put spomenulo 1884. godine kao izletište za hrabrije izletnike.

Za Vražji prolaz mnogi kažu da je jedan od najljepših prizora u našoj zemlji. Kroz uski kanjon probija se potok Jasle, koji je tisućama godina izjedao kamen da bi napravio ovaj prolaz koji zapanjuje snagom vodene stihije i divljinom vrletnih stijena. Nad njim su na metalnim nosačima usječenim u stijenu napravljeni mostići i stepenice kojima se prolazi. Ulaz u kanjon nalazi se pored planinarskog doma istoimenog izletišta Zeleni vir, koji je proglašen rezervatom prirodnih vrijednosti 1962. godine. Inače, Planinarski dom „Zeleni vir“ samo je jedan od 16 planinarskih domova u Gorskom kotaru, ali je zasigurno najniži jer se nalazi na samo 230 metara nadmorske visine. Na 20-ak metara od doma nalazi se i skradska munjara – hidrocentrala iz 1922. godine zahvaljujući kojoj je započela elektrifikacija Gorskog kotara, ali i dijela Primorja.

Iznad hidrocentrale treba vidjeti i ono po čemu izletište i nosi ime – snažan izvor na dnu plitke, prostrane špilje nad čijim su se ulazom nadvile okomite stijene visoke 70 m, niz koje se ruši živopisan slap stvarajući blistavu vodenu zavjesu. Zeleni vir dobio je ime po zelenkastoj boji vode u jezercu koje nastaje u špilji. No nije to jedina špilja. Na kraju Vražjeg prolaza nalazi se još jedna posebnost ovog atraktivnog izletišta – špilja Muževa hižica. Ova špilja nalazi se iznad zaravni kojom završava Vražji prolaz. Prema narodnoj predaji za vrijeme najezde Turaka (oko 1525) tu se dijelom sklonilo stanovništvo ovog područja. Gospodar skupine ljudi koja se sakrila u špilju bio je muž – muškarac, pa je po tome i dobila naziv Muževa hižica. Špilja je vrlo prostrana. Dugačka je oko dvjesto metara te je bogata sigama, a na kraju špilje, koja još nije u cijelosti istražena, nalazi se jezerce. Prema nekim navodima u tom je jezercu, približno u isto vrijeme kad i u Postojnskoj jami, pronađena čovječja ribica.